Pjevao je dječak sa zelenim očima, iz kojih se istovremeno slijevao potok suza.
Ne, nije to bio dječak, ali uvijek mlađi od mene pet godina pa sam si uzela za pravo da ga nazivam dječakom.
Nije mu smetalo.
…
Godinama poslije…
“Ostala si moja jedina neostvarena ljubav”, šeretski se smiješio dok je naglašavao ono “jedina”.
Razmišljajući naglas rekoh mu da sam mu se ostvarila sad se ne bi tako slatko smijao.
“Da si pristala, zauvijek bi bila samo moja”- samouvjerenije nego prije reče.
“Ne razumiješ ni sad dječače, kao ni onda, ja ne umijem da budem ničija sem Njegova”- rekoh mu kao točku na kraju rečenicu.
…
Ostao je pjevajući…zbilja ima divan glas i prelijepe zelene oči.
…
Ima nešto mazohističko u meni, niko nije umio da me jednim pogledom učini svojom, kao On, kojem pripadam i dušom i tijelom.
…
I oduvijek je mrzio Nadjiju, ko zna što li.